.

.

20.08.2013.

Od rođendana do rođendana

Za nepunih 48 sati punim 21 godinu. Ukratko: Starim. Nisam više klinac iz ulice koji je nekad šutao loptu, vozao se biciklom. Ne, nisam. A volio bih...
Ne volim rođendane.

Mnogi će mi reći da je ovo glupost, bla, bla.. Jednostavno, ja ih ne volim. Sva ta ustaljena norma oko poklona i čestitanja mi ide na živce. Da li je to što me rođendani posjećaju na osobe koje trebaju da su tu, a nisu i nikad neće biti? Da li je to što već godine lete, pa ne mogu ni da se naviknem na dvadesetu, a već dolazi dvadeset i prva? Mislim da me podsjećaju na to što je trebalo biti, a nije bilo, na izgubljene dane, sate i godine. Već zvučim kao pedesetogodišak, načinjem neke ozbiljne teme, a trebao bih da se provodim kao nikad u životu. Evo, slušam "Brothers in arms" i drži me neko nedefinisano raspoloženje. Odoh ja spavati, ostat' ću previše, počet' ću da razmišljam o stvarima o kojima ne trebam razmišljati, o glupostima...
Postove već odavno ne pišem, već onako, od rođendana do rođendana se sjetim i napišem neki. Izgubio sam tu naviku da pišem, zapravo izgubio sam još dosta stvari u međuvremenu, al' jedno je sigurno. Dobio sam nju.

06.08.2013.

Well, here I am..

Crvena jabuka. Koliko je samo dugo nisam slušao. Ponekad me stid i pomisliti. Napustio sam skoro sve na čemu sam ubijao noći. Piloti, Kerber također..
Možda ću bubati gluposti, al' bolje i to nego da šutim. Imam osjećaj da mi neke stvari već odavno nisu zanimljive, da ih drugačije vidim. Da li sam samo još više odrastao, il' ova životna realnost ubija. Da, ubija. Bojim se da sam sve manje dijete, da postajem osoba koju ne prepoznajem, od koje ne znam šta da očekujem. Šta očekivati od ljudi, ako ne znam šta da očekujem od sebe?
Vjerovatno ću dugo pisati ovaj post, možda čak i do jutarnjih sati, ali neka tako i bude. Koga briga... :D
I tako... Naučio sam ono što sam već dugo, dugo želio. Svirati gitaru. :D Doduše, još uvijek učim, al' sam stvarno zadovoljan stvarima koje mogu odsvirati, taman sebi za dušu. Ovih dana bih trebao ponovo nabaviiti električnu da se opustim pred nastupajuće praznike. :D
Čujemo se, odoh bre da sviram. :P

03.04.2013.

Jer tako počinju sretne priče...

Bio jednom jedan...
Ne ide, ovako. Sačekaj samo malo... Dok se sjetim. Zapravo, sretne priče tako počinju, a moja to već odavno nije.
Kako da ti kažem da sam izgubljen? Da ne znam gdje sam, a kamo li gdje idem? Da živim od danas, do sutra? Da živim od starog pravila: 'Il' si bos, il' si hadžija...'?
Eto, već duže vrijeme hodam bos po vatri, i ne mogu nikako reći da je ugodno. Svaki put peče više i dublje. A bol se skuplja. I tako danima. Kako da ti kažem da ne spavam noćima, jer ne znam šta da radim po danu? Bojim se da ću usljed toliko odustajanja odustati od sebe.
Sebe, koji voli tebe.
I da...
Gubim se.
U poljednje vrijeme mi to najbolje ide.

12.03.2013.

Da l' će riječ il' duše glas bilo šta da promijeni?

Starim.

A ostajem isti.

Ili pak postajem gori?

Ma, koga briga...

Svakako me sutra već nema.

Zapravo.

Obećajem nešto.

Češće ću pisati

26.01.2013.

Rijetki trenutci kada napišem nešto novo...

Znam. Nisam dugo vremena pisao. Jednostavno sam bio lijen. Mnogo stvari se promijenilo i trebali bi mi sati da napišem kako i šta. Vrijeme je da napišem nešto o Njoj, a zapravo i Njoj.
Mislio sam da nikad neće prestati, da će proći proljeća i proljeća, da će neke stvari u meni ostati iste. Eh, zeznuo sam se! Vrijeme liječe sve... Sjećanja, osjećanja, bol, a najviše ogorčenje... Sve me prošlo. Nije mi toliko drago što me to prošlo, koliko mi je drago što sam upoznao Nju. Ponekad se pitam kako je moguće da me uvijek razumiješ, da uvijek znaš i daješ ono što mi treba, ono što sam posljednjih godina tražio. Nikad, kao sad, nije bilo lakše buditi se mislima zamršen u tvoju mirišljavu kosu. Buditi se. Zatvorenih očiju. Jer znam da bi otvaranje pokvarilo svaku trenutnu zamisao da dijelim trenutke s tobom. Ipak, sve te misli mi otjera radoznalost na jutarnje pisance na displayu. Šta li je jutros smislila?
 Podijelismo dan. Meni noć - njoj jutro.
I dugujem Ti. Puno više nego što zaslužuješ, za svaki osmijeh poslije pročitane poruke, za svaku minutu koju okasnim, za svaki poljubac koji ukradem. Dugujem ti to što ti vjeruješ u mene i što me tjeraš da vjerujem u sebe...

Laku noć jedino moje.


Noviji postovi | Stariji postovi