Volim vrijeme poslije ponoći. Kada niko ne smeta i ometa, kada niko ne zove. Volim laganu muziku na slušalicama u tim satima, bez notifikacija na mobitelu. Jednostavno, volim da imam svoje vrijeme.
Mada, kad bolje razmislim, sve vrijeme svijeta je moje. Osim ono kad sam s tobom. I da se razumijemo, tad sam u drugoj dimenziji.
Eh, vidiš… Počeo sam pisati ovo prije pola sata, javi mi se neko. Uradi ovo, uradi ono i ja zapostavim svoje. Nego, da završim ono što sam počeo.
Mirniji sam noću, ne osjećam nervozu. Noć. Muzika. Misli čiste. Šta mi više treba? A da… Trebaš…
